Kada ste prvi put osjetili poriv za stvaranjem umjetnosti i što je iz toga proizašlo?

Već u vrtiću osjetila sam ljubav prema crtanju, bogatu maštu i sposobnost da moj um spontano stvara priče, kao da živim u paralelnom svijetu. Osjećala sam da sam vizualni tip – pamtim slike, lica, prizore. Znala sam da sam drugačija, da posjedujem nešto što drugi nemaju, i to me veselilo.

Stalno sam crtala – čim bih došla iz škole, satima. I dan-danas imam te crteže. Bile su to kombinacije priča i ilustracija, mojih izmišljenih likova i radnji. Većinom sam htjela nešto dokumentirati, uhvatiti neko razdoblje u vremenu. Na primjer, svaki Božić radila sam zapis Badnje večeri – od večere do poklona i vremenskih uvjeta. Crtala bih svaki poklon svih članova obitelji. Ti izvještaji bilježe moje odrastanje u mojoj obitelji za vrijeme dubokog komunizma.

Također sam osnovala svoju izdavačku kuću – Carefully. Sama sam lijepila knjige koje sam napisala na tatinoj pisaćoj mašini i ilustrirala ih. Voljela sam čitati te priče svojim prijateljicama koje su mi dolazile u posjet. Ponekad mi se sve toliko miješalo da nisam znala prepoznati što je stvarno, a što izmišljeno.

Kasnije ste spomenuli da je taj poriv oslabio oko 14. ili 15. godine. Je li to bilo zbog emocionalnih razloga ili životnih okolnosti?

Mislim da su neke stvari urođene, da ih ne možemo kontrolirati. To su faze koje nas ispune, imaju svoju svrhu i prođu. Vjerujem da je to bilo neko urođeno stanje.

U što se to razvilo kasnije?

Počela sam razvijati akademske likovne vještine u srednjoj školi za primijenjenu umjetnost. Za baviti se umjetnošću je potrebno ozbiljno znanje. Pohađala sam Odjel grafike, gdje sam se najviše orijentirala na ilustraciju i umjetničke grafičke tehnike. Proces nastajanja grafike, cijela ta kemija i mirisi ispunjavali su moju radoznalost.

Pisanje me dalje suptilno prati sa strane i javlja se kad me nešto posebno zanima.Dolazi u valovima.

Čak i ako pokušamo ignorirati, ostane.

Da, samo je na meni da odlučim koliko ću se tome prepustiti. Sada, u ovoj fazi kada nemam atelje, kanaliziram svoju kreativnost drugačije. Na primjer, trenutno radim male radove koje možda inače ne bih, jer inače preferiram velike formate.

Odakle dolazi ljubav prema velikim formatima?

Formirala se zbog količine mojih ideja. Volim slojevitost; ako slika ima dubinu, ako je poput kazališne scene koja vas poziva da uđete u priču, to je ono što me privlači. Veliki formati omogućuju promatraču da uroni u drugu dimenziju i istraži plejadu motiva. Volim da su slike bogate sadržajno i formalno, da se vidi proces – da boja kapa, da se osjeti ekspresija.

Još jedan bitan aspekt je moj subjektivni osjećaj dok slikam na tim formatima. To je neka vrsta apsolutne slobode izraza; mogu se potpuno uživjeti u proces i slikarske geste. Volim široke kistove, plohe koje su i homogene i strukturirane, te odnose među njima koji se aktiviraju. Kod malih slika moraš biti fokusiran na ono što želiš prenijeti, dok su veliki formati slobodniji i otvoreniji. To je za mene neka vrsta strasti – tu sam slobodna.

Platno okrećem, stavljam na pod. Neki slikari vole formalan proces – slikaju na štafelaju, u odijelu – ali kod mene boja mora špricati, sve mora biti zamazano. Ako mi se prolije kanta boje po platnu, ostavim to da se suši danima da vidim što će se dogoditi. Slikam i metlom – ma svašta.

Nije mi napeto slikati realistično; više mi leži ovakav pristup radu, gdje istražujem i ne znam kakav će biti rezultat. Mogu i nakon nekoliko godina slike premazati, iako su završene – mogla bih ih transformirati bez problema. Ne bi mi bilo žao da sam ih ‘uništila’; kod mene se sve može mijenjati.

Kako onda odlučujete kada stati s radom?

Imam unutarnji kompas; kada sam mirna, znam da je to to. Slikam dok god osjećam nervozu, dok imam osjećaj da još nešto trebam dodati. Slika mi sama kaže kada je gotova. Taj osjećaj dolazi iznutra, stvarno.

Biste li rekli da vam je proces važan aspekt?

Da, definitivno mi je proces bitan. Samom činu slikanja prethodi dug proces razmišljanja o tome što želim prenijeti i koje me teme okupiraju. Ponekad i pišem te izrađujem skice. Ne mogu jednostavno uzeti platno i odmah početi slikati.

Kada odredim temu, sam proces može biti slobodan. Pažljivo biram motive i kadrove, što je možda povezano i s činjenicom da radim na velikim platnima koja su prilično skupa, pa želim da rezultat bude vrhunski. Dok imam viziju, moram je realizirati.

Biste li rekli da vam je proces više teoretski ili emocionalan?

Mislim da je to možda kombinacija – često projiciram osobne teme, svoja razmišljanja i promatranja svijeta, sve kroz vlastitu subjektivnu prizmu. Teoriju uključujem po potrebi, ali osobni i emocionalni aspekti često prevladavaju.

Koji su vam motivi bliski i odakle dolazi inspiracija?

Volim istraživati internet u potrazi za neobičnim fotografijama, bizarnim razglednicama i vintage lutkama – sve mora biti vizualno atraktivno. Taj element šokantnosti mi je izuzetno važan. Ne bavim se tradicionalnim temama i ne volim podjelu na pejzaž, portret i slično. Radije pomičem granice i eksperimentiram s odabirom motiva i kompozicijom.

Inspiraciju pronalazim kroz razne kanale. Ako mi se nešto svidi, pohranim fotografiju u svoju bazu podataka za eventualnu kasniju uporabu. Nedavno sam radila seriju s vintage lutkama koje sam pronašla na aukciji na jednoj stranici. Tamo mi se otvorila plejada likova sa svim tim izrazima lica, koji predstavljaju nešto što je zaboravljeno i podsjećaju nas na dobra stara vremena, na neku nostalgiju. Međutim, mogu također izazvati osjećaj nelagode na jedan suptilan način.

Sigurno ću nastaviti istraživati ovu temu. Razmišljam o mnogim temama i imam razrađenih nekoliko ciklusa u glavi, paralelno radim na više fronti. Vintage lutke nose u sebi snažnu simboliku, komentirajući društvene norme, uloge i stereotipe.

Je li nostalgija čest motiv?

Moguće je da je to vrlo izraženo kod mene. Volim starine, stare filmove, crno-bijele — nešto mi govori da je to moj svijet.

Dok gledam vaše radove, obuzima me snažan osjećaj nostalgije, pa se pitam je li to bila vaša namjera. Vaša slika velike osobe s gnijezdom na leđima podsjetila me na djetinjstvo provedeno na selu, probudivši u meni čežnju za tim načinom života.

Kao dijete, provodila sam dane na selu kod bake. Bila sam često sama, lutala sam satima poljima bez nadzora, istraživala svijet i prirodu. To je u meni ostavilo dubok trag – osjećaj pripadnosti zaboravljenom svijetu koji više ne postoji, ali ga nosim duboko u sebi.

U to vrijeme, sa šest godina, mogli smo biti sami vani bez straha; nije bilo kriminala ni ratova.Imala sam tu zemlju, tu slobodu – mogli smo raditi što god smo htjeli.Ako sam htjela penjati se na drvo, penjala sam se; ako sam htjela plivati u žabokrečini, plivala sam s punoglavcima.Skupljala sam kukce u staklenke, uvijek sam bila dijete u istraživanju, nešto proučavala.Sjećam se tog osjećaja kad sam se negdje uputila, ne znajući gdje idem ni kada ću se vratiti.Uzela bih bicikl, pronašla neko polje s lubenicama ili neko jezero.To su bile te dogodovštine.

I ja sam odrastao kod bake, i drago mi je što ste to svjesno prenijeli; to je specifična nostalgija koju je teško objasniti.

Boje su vrlo dominantne u vašim slikama, s posebnom selekcijom. Ponekad vidim kombinacije boja koje mi ne bi pale na pamet. Kako ih birate?

Rekla bih da je to nešto intuitivno – teško je objasniti riječima.Radim prema svom osjećaju.Posebno volim miješati boje i stvarati nove nijanse; to je poput dijaloga između mene i boja.Komuniciramo zajedno, a izbor boja ovisi o mom trenutnom unutarnjem stanju.

Imala sam fazu kada me posebno privlačila ljubičasta boja. Kada bih je kombinirala sa žutom, ta interakcija bi me fascinirala – žuta bi podigla ljubičastu, dajući joj novu dimenziju. Ali to mora biti baš jedna određena nijansa žute; točno znam koju želim.

Volim boje, i iako neki slikari ostaju vjerni određenim paletama, ja ih mijenjam ovisno o motivima i fazama. Ipak, ljubičasta me dugo drži – kroz nju mogu prenijeti dubinu i emociju. Ima snažnu vibraciju i podiže moju sliku na novu razinu. Volim je u tamnijim nijansama, bilo da je lazurna ili gusta.

S obzirom na to da vam je umjetnost vrlo osobna, kako vam je edukacija utjecala na umjetnost?

U početku sam se jako trudila savladati sve što su mi rekli da trebam znati. Prolazila sam kroz klasičnu proceduru i praksu, a intuiciju sam otkrila tek kasnije. S vremenom sam shvatila da je jednostavnije slušati svoj unutarnji glas i slijediti taj proces.

No, za to je potrebna praksa i godine iskustva kako bi se razvila sposobnost osluškivanja intuicije. Ona može biti potisnuta ili nerazvijena, ali kada je jednom otkriješ, postaješ svjestan tog alata.

Je li onda bilo pozitivno ili ograničavajuće?

Apsolutno mi je iskustvo bilo pozitivno. Međutim, puno toga čovjek mora sam otkriti. Umjetničko obrazovanje pruža temeljnu bazu i osnove koje su neophodne, ali kasnije na tome treba nadograđivati, eksperimentirati i tražiti sebe – jer to se ne može naučiti samo u školi. Taj proces samorazvoja i intuicije dolazi s vremenom i iskustvom. Unatoč tome, snažno podržavam važnost umjetničkog obrazovanja.Smatram da bi se u obrazovanju trebalo više fokusirati i na proučavanje umjetničkih opusa pojedinačnih umjetnika ili revolucionarnih umjetničkih pokreta.

Da, žao mi je što ne učimo više o tome; ima vrlo zanimljivih. Kad smo već na temi drugih umjetnika, imate li neke inspiracije?

Da, volim uznemirujućeg Francisa Bacona, senzualnu Cecily Brown i nekonvencionalnog Juliana Schnabela. Iako su različiti autori, sviđa mi se njihov rad; iako nije nužno sličan mome, fascinira me to što rade. Pratim i rad Nea Raucha te razvoj i trud drugih umjetnika.

Kako se to prenosi u vaš rad, ili je više u pozadini što volite?

Meni je to kao neki nivo koji bih htjela dosegnuti. Kao, hm, bi li Francis Bacon bio zadovoljan ovime? Što bi on tu dodao? Fascinantan mi je i po kompoziciji, i po odabiru motiva, po tehnici, ekspresiji – ima mi sve. A kod Cecily mi je interesantno kako je nepredvidljiva, intuitivna, spontana, nedovršena. Ne bih htjela biti slična nekome; to mi je najveći cilj – da ljudi prepoznaju da sam to ja.

Je li vam važno da ljudi vide vaše radove?

Ne izlažem toliko koliko bih htjela, ali volim tu interakciju. Volim dok slike pronađu svoje mjesto.